Posle toga stiže vreme mobilnosti. Tek tu počinje zabava, pet godina nisam kafu popila, ni jela ljudski. Taman dignem šoljicu i... saspem je za vrat, jer neki od potomaka upravo sebe dovodi u smrtnu opasnost. Padanje sa kauča, veranje u saksije, stolnjak za ćoše pa vuci! Pražnjenje fioka, okretanje vazni. Tada smo živeli na visokom nivou, sve je bilo, kao po Efraimu Kišonu, na bar dva metra iznad poda. U našem krevetu gužva, usred noći, kada zaspiš i padne ti pažnja, ekipa počinje da se ušunjava. Ujutru krevet pun kao oko, oni spavaju kao anđeli, mi se noktima držimo za rubove. Podočnjaci do poda.