Frida ili o boli

Bolest ne zbližava, bolest udaljava – najprije dolazi sažaljenje, a zatim fizičko udaljavanje.

I što je najgore, vjerovala sam čvrsto da imam pravo na tebe, na ljubav, na život. Ne, čovjek nema nikakva prava niti garancije, ni za što. On postoji, koprca se, manje ili više je usamljen, i to je sve.

si moja opsesija, moja fiksacija. Tvoje je ime za mene bilo sinonim za sreću.

, shvatila je, ni za jednog od ta dva muškarca žene nisu bile centar života. Maestro je živio za svoje slikarstvo, Trocki za revoluciju. Žene, čak i voljene žene, u njihovim životima nisu zauzimale središnje mjesto. A druge ljubavne veze bile su usputne, nešto što im je pripadalo, što je išlo uz uspjeh i slavu, bilo da se radilo o slikarstvu

Strpljenje je bilo njeno jedino oružje, strpljenje i vjera da će joj se muž vratiti samo ako bude dovoljno dugo čekala.

Uvijek zamišljamo da ćemo bliskim osobama sve stići reći i objasniti, pokazati kako ih razumijemo i volimo. Iznenadna smrt nepravedna je i za onog koji ostaje.

Ali ništa od toga nije izgovorila. Već je tada dobro poznavala nemoć riječi

Bol me učinila svjesnom tijela. Tijelo me učinilo svjesnom propadanja i smrti. Ta svijest me učinila starom.

Već je bila naučila (dječja paraliza, lekcija prva) da je bol drugoga teško zamisliti, pa čak i kad se radi o vlastitom djetetu.