Književna radionica Rašić

Lijepe stvari ne treba objašnjavati. U njima valja uživati. Bolje biti zaslijepljen ljepotom nadanja nego mržnjom iza koje stoje sumanute ideje o koje se ljudski rod sapliće cijelu svoju povijest. Ta se nada zajedno s putnicima ukrcavala u vagone jugoslavenskih željeznica. Zato je u njima uvijek bilo tijesno ali sigurno i toplo.

Vjerojatno zauvijek, jer sve što je došlo poslije... Meni je i sada život podnošljiv samo zato što znam da sam bila tamo. Savršeni svijet postoji, ali nikada dulje od trena. Oni koji žele živjeti ginu za njim, unatoč tome. Svi ostali upravo zbog toga odustaju.

Kao ono kad u ludnici ustvrdiš da si zdrav pa to služi samo kao dokaz da još ne možeš kući.

Kaže, raspale se dvije slike u njegovoj glavi. Slika mjesta odakle je pošao. I slika mjesta kamo je krenuo. Čovjek nije izgubljen kada ima barem jednu, kaže.

Zaboravili ljudi da se četrdeset godina za mene nije čulo osim po dobrom ili po nebitnom. A takvima se ovdje inače sve oprašta - dobrima i nebitnima. I onima koji nisu imali izbora.

prekrije naše mršave

Zlo je neobičan stvor, puno razmišljam o tome. Kad se skriva, ne možeš dokazati da postoji. Kada izađe na vidjelo, dobiva vlastitu gravitaciju.

Očajnici zavole druge očajnike, samo nikada one svoje vrste. Nekoga tko ih možda razumije, ali im se ne gadi.

Osvetnici zavole nešto čime mogu upravljati.

Cinici zavole nešto što im ne može nanijeti bol.

A oni koji žele živjeti? Sudeći po sebi, oni zavole ono što nipošto ne smiju. Takvi smo živi, jedino takvi.

- Kaj ti misliš o meni? - jednom sam ga upitala. Nije bitno što je odgovorio, bitno je što se nisam bojala odgovora.

Moj narod će uvek biti siromašan i trpeti, a tvoj narod će uvek biti bogat i kukati. I niko neće biti zadovoljan. Eto, tako stoje stvari i nikad neće biti drugačije.