Fjodor Dostojevski

Uostalom ja brbljam previše. Zato i ne radim ništa, jer brbljam. No možda je i ovako: zato brbljam, jer ništa ne radim

No nabrzo zapadne u duboku zamišljenost, skoro kao u neku otupjelost, te je hodao ne primjećujući više ništa oko sebe, a i ne želeći da išta primjećuje. Pokatkad bi samo promrmljao štogod sam sebi, jer bijaše naučan na monologe, što je sada priznavao sam sebi.

Nije on bojažljiv i zastrašen, nego baš obratno; no odnekoga je vremena bio u razdražljivu i napetu stanju, koje je ličilo na hipohondriju. Toliko se zadubao u samoga sebe i usamio, da se bojao čak svakoga susreta, a ne samo susreta s gazdaricom.

Hm!... da... sve je u rukama čovjeka, a uvijek mu izmakne ispred nosa, jedino zbog plašljivosti

Naučio sam se brbljati za ovih posljednjih dana, ležeći dane i noći u kutu i premišljajući... o tricama i kučinama.

Osjećaj silnog gađenja

No nabrzo zapadne u duboku zamiš‍

zamišljenost, skoro kao u neku otupjelost, te je hodao ne primjećujući više ništa oko sebe,

Oko tankoga otegnutoga vrata, koji je ličio na kokošju nogu,

Evo, za kakvu je prljavštinu prikladno moje srce! Ta to je nadasve prljavo, gnusno, gadno, gadno!... A ja cio mjesec dana..."