Zagonetni događaj u Stylesu

Sreća jednog muškarca i jedne žene najvažnija je stvar na svijetu.

Tko bi se još osim Poirota sjetio da suđenje za ubojstvo iskoristi kao sredstvo za obnovu bračne sreće!

Drago mi je da se sve sretno završilo. Čak su se i John i njegova supruga pomirili.

— Zahvaljujući meni.

— Kako to mislite - zahvaljujući vama?

— Dragi prijatelju, znate li da ih je samo i jedino sudenje uspjelo ponovno zbližiti?

Da je John Cavendish još uvijek zaljubljen u svoju ženu, u to sam bio siguran. Kao i u to da i ona ljubi njega. Ali bili su se jako udaljili jedno od drugoga. A svemu je kriv nesporazum. Ona se za njega udala bez ljubavi. On je to znao. On je na svoj način osjetljiv čovjek i nije joj se želio nametati protiv njezine volje. A kad se povukao, u njoj se probudila ljubav. No oboje su neobično ponosni, i taj ih je njihov ponos neumoljivo razdvajao. Njega je to otjeralo u ljubavnu vezu s gospođom Raikes, a ona se namjerno počela družiti s doktorom Bauersteinom. Sjećate li se onoga dana kad je John Cavendish uhićen, kad ste me zatekli gdje pokušavam donijeti jednu važnu odluku?

— Sjećam, potpuno sam razumio vašu muku.

— Oprostite, mon ami, ali uopće je niste razumjeli. Pokušavao sam se odlučiti da li da odmah oslobodim Johna Cavendisha krivnje ili ne. Mogao sam ga osloboditi - premda nam je zbog toga mogla propasti šansa da dokažemo krivnju pravih zločinaca. Oni do posljednjeg trenutka nisu imali pojma što ja zapravo mislim - čemu dijelom mogu zahvaliti za svoj uspjeh.

— Želite reći da ste Johna Cavendisha mogli spasiti od sudskog procesa?

— Da, prijatelju. Ali sam se nakraju ipak odlučio za »sreću jedne žene«. Ništa osim te velike opasnosti kroz koju su prošli nije te dvije ponosne duše moglo vratiti jednu drugoj.

Što su značile posljednje riječi koje je gospoda Inglethorp izgovorila na samrti?

— Njima je, naravno, optužila svog supruga.

Ja slučajno znam da je on daleko od toga da u nju bude zaljubljen: on nju praktički ne podnosi.

— Tko vam je to rekao, mon amt? - Cynthia osobno.

— La pauvre petite![14] Je li zbog toga bila nesretna? - Rekla je da joj je to posve svejedno.

— Znači da joj nije uopće svejedno - zaključi Poirot. Takve su vam one... les femmes!

Učas je poderao pismo u uske trake i, načinivši od njih smotke, žurno ih je pomiješao s ostalim papirićima za paljenje svijeća što stoje u jednoj posudi na ogradi kamina.

Uskliknuo sam iznenađeno.

— Nitko se neće sjetiti da tamo pogleda - nastavi Poirot. - I on će moći u miru doći kasnije i uništiti taj jedini dokaz svoje krivnje.

— Znači, cijelo se vrijeme nalazio u posudi s papirićima za paljenje svijeća u spavaćoj sobi gospode Inglethorp? povikah.

— Tako je, dragi prijatelju. Tamo sam ja otkrio svoju »posljednju kariku« a to sudbonosno otkriće dugujem vama. - Meni?

— Da. Sjećate li se kad ste mi rekli da mi se ruka tresla dok sam pravio reda medu ukrasnim predmetima na ogradi kamina?

— Sjećam se, ali ne shvaćam...

— E, ali ja sam shvatio. Znate, dragi prijatelju, sjetio sam se da sam, ranije tog jutra kad smo zajedno bili ondje, stavio svaki predmet na ogradi kamina na svoje mjesto.

I ako su već bili svaki na svome mjestu, ne bi bilo potrebno ponovno ih poravnavati, osim ako ih netko nije dirao u međuvremenu.

— Majko Božja - promrmljah - to, znaći, objašnjava vaše onako neobično ponašanje.

Odjurili ste u Styles i našli ga na istom mjestu?

— Jesam. A bila je to utrka s vremenom.

— Ali još uvijek ne shvaćam zašto je gospodin Inglethorp bio toliko glup i ostavio ga ondje, kad je imao dovoljno prigoda da ga uništi...

— A! nije on za to imao prigodu. Za to sam se ja pobrinuo.

— Vi?

— Da. Sjećate li se kako ste me ukorili što se u ovoj stvari povjeravam ukućanima?

— Sjećam.

— Naime, dragi prijatelju, shvatio sam da postoji samo jedna šansa. Tada još nisam bio siguran je li Inglethorp zločinac ili nije, ali ako jest, računao sam da on taj papir neće držati kod sebe, nego će ga nekamo sakriti, te da ću, uz usrdnu suradnju ukućana, uspjeti spriječiti da ga ne uništi. Već je bio pod sumnjom, stoga sam objavivši to javno, osigurao usluge desetak detektiva-amatera koji će ga neprestance držati na oku pa se on, svjestan njihove budnosti, neće više usuditi ništa poduzimati u tom smjeru. Bio je stoga prinuden otići iz kuće, a pismo ostaviti u posudi s papirićima za paljenje svijeća.

Ali onda dolazi do zastoja. Gospođa Inglethorp te večeri nije uzela lijek. Prerezana uzica zvonca, Cynthijina odsutnost - za koju se, preko svoje supruge, pobrinuo Inglethorp - sve je to bilo uzaludno. A tada - on čini prvu pogrešku.

Gospođa Inglethorp nije kod kuće i on sjedne da napiše pismo svojoj partnerici koju bi mogla uhvatiti panika zbog neuspjeha njihova plana. Najvjerojatnije se gospoda Inglethorp vratila prije no što je on očekivao. Uhvaćen na djelu i ponešto uzrujan, on u žurbi zatvara i zaključava svoj pisaći stol. Strah ga je da će, ostane li u sobi, morati ponovno otvoriti pisaći stol i da će gospođa Inglethorp opaziti pismo prije no što ga on uspije zgrabiti. Zato on izlazi iž kuće i šeta po šumi, ni ne sanjajući da će gospoda Inglethorp otvoriti njegov pisaći stol i otkriti taj dokument koji će ga teško optužiti.

Ali upravo se to, koliko znamo, dogodilo. Gospoda Inglethorp pročita pismo i postaje svjesna izdaje svoga supruga i Evelyn Howard, iako, nažalost, rečenica u kojoj se spominje bromid njoj ne znači upozorenje. Ona zna da je u opasnosti - ali ne zna odakle joj ta opasnost prijeti.

Odlučuje ništa ne reći suprugu; umjesto toga piše svom odvjetniku, pozivajući ga da dode sutradan, i istodobno odlučuje uništiti oporuku koju je upravo načinila. Sprema sudbonosno pismo.

— Znači, njezin je suprug nasilno otvorio onu kutiju za pisma kako bi pronašao to pismo?

— Da, a prema strahovitoj opasnosti kojoj se time izložio, vidimo koliko je ono značajno. Njega apsolutno ništa, osim toga pisma, nije povezivalo sa zločinom.

Sklon sam mišljenju da je gospodica Howard bila mozak ovog pothvata. Sjećate se da je jedanput spomenula kako joj je otac bio liječnik? Možda mu je ona pripravljala recepte, ili je ideju preuzela iz neke od mnogih knjiga što su se vukle uokolo kad je Mademoiselle Cynthia učila za svoj ispit. Ovako ili onako, njoj je bilo poznato da dodatak bromida u otopini u kojoj ima strihnina uzrokuje taloženje ovog potonjeg. Vjerojatno joj je ta zamisao pala na pamet iznenada. Gospoda Inglethorp je imala kutiju bromidnih prašaka koje je povremeno uzimala prije spavanja. Što je lakše negoli potajno usuti jedan ili više tih prašaka u veliku bocu s lijekom gospođe Inglethorp kad ova stigne od »Coota«? Rizika praktički nema. Proći će gotovo dva tjedna prije no što se dogodi tragedija. Da netko i vidi jedno od njih s bocom lijeka u ruci, do tada će to zaboraviti. Gospodica Howard inscenirala je poznatu svađu i otišla iz kuće.

Vremenski razmak i njezina odsutnost odvratit će od nje sumnju. Da, bilo je to veoma inteligentno smišljeno! Da su pustili da sve ide svojim tijekom, možda im se nikada zločin ne bi uspio dokazati. Ali oni nisu imali mira. Htjeli su biti prepametni... i to je bila njihova propast.

Očiju uprtih u strop, Poirot je snažno odbijao dimove svoje fine tanke cigarete.

— Skovali su plan da sumnju prebace na Johna Cavendisha time što će, kupivši strihnin u mjesnoj Ijekarni, potpisati registarsku knjigu imitirajući njegov rukopis.

— U ponedjeljak će gospođa Inglethorp uzeti posljednju dozu svog lijeka. U ponedjeljak će se, dakle, Alfred Inglethorp pobrinuti da ga stanovit broj osoba vidi na nekom mjestu što dalje od sela. Gospodica Howard unaprijed je pripremila izmišljenu priču o njemu i gospodi Raikes kako bi time mogao opravdati svoju šutnju.

U šest sati, gospodica Howard prerušena u Alfreda Inglethorpa ulazi u ljekarnu sa svojom pričom o psu, kupuje strihnin i potpisuje se kao Alfred Inglethorp, imitirajući Johnov rukopis, koji je prije toga dobro proučila...

No budući da im stvar neće uspjeti ako John može dokazati svoj alibi, ona mu piše anonimno pismo - još uvijek imitirajući njegov rukopis - koje će ga odvući na osamljeno mjesto gdje je malo vjerojatno da će ga netko vidjeti.

Čekajte časak. Nije mi jasno zašto je htio da bude uhićen?

— Zbog toga, mon ami, što prema zakonima vaše zemlje osobi jednom oslobodenoj krivnje ne može za isti zločin biti ponovno sudeno. Aha! lukava je bila... ta njegova zamisao! On je nedvojbeno, metodičan čovjek. Vidite, on je znao da će s obzirom na svoj položaj, vjerojatno biti sumnjiv; odlučio je stoga veoma lukavo pripremiti mnoštvo izmišljenih dokaza protiv sebe. On je želio da postane sumnjiv. Želio je da bude uhićen. Tada je namjeravao predočiti svoj apsolutno neupitan alibi.. i, što si rekao britva, on je doživotno miran!

— Ali još uvijek mi nije jasno kako je mogao dokazati svoj alibi i naći se istodobno u ljekarni?

Poirot se iznenadeno zagleda u mene.

— Je li moguće? Jadni moj prijatelju! Još niste shvatili da je u ljekarnu otišla gospođica Howard?

— Gospodica Howard?

— Ali, naravno. Tko drugi? Njoj to uopće nije bilo teško. Ona je dovoljno visoka, glas joj je dubok i muževan; osim toga, sjetite se da je ona s Inglethorpom u rodu i da medu njima postoji velika sličnost, osobito u hodu i držanju. Bila je to najjednostavnija stvar na svijetu. Inteligentan su par njih dvoje

Cijelo vrijeme nailazimo na dokaze koji ukazuju na to da se tragedija trebala dogoditi u ponedjeljak navečer. Toga je dana uzica zvonca gospođe Inglethorp uredno prerezana, toga ponedjeljka Mademoiselle Cynthia bila je pozvana da noć provede kod prijatelja, te je gospoda Inglethorp trebala ostati posve sama u desnom krilu zgrade, daleko od svake pomoći, i vjerojatno bi bila umrla prije no što bi se mogla pozvati liječnička pomoć. No u žurbi da na vrijeme stigne na seosku zabavu, gospoda Inglethorp je zaboravila uzeti lijek, a sljedećeg dana je objedovala vani, pa je posljednju, fatalnu dozu uzela praktički dvadeset četiri sata kasnije no što je ubojica predvidio; i možemo zahvaliti upravo tom zakašnjenju što posljednji dokaz - posljednju kariku u lancu - imam sada u svojim rukama.

Dok je svima dah zastao od uzbudenja, on izvuče iz džepa tri tanka lista papira.

— Pismo napisano ubojičinom rukom, mes amis! Da je bilo samo malo jasnije sročeno, možda bi se gospoda Inglethorp, na vrijeme upozorena, uspjela spasiti. A ovako, ona je shvatila da joj prijeti opasnost, ali nije znala odakle.

U mrtvoj tišini Poirot složi po redu listove papira i, nakašljavši se, poče čitati:

NAJDRAŽA EVEGYN,

vjerojatno si zabrinuta što se ne javljam. Sve je u redu - jedino što će se, umjesto sinoć, dogoditi večeras. Shvaćaš. Kad stare više ne bude, doći će i nama bolja vremena. Mene nitko ne može optužiti za zločin. Ona tvoja zamisao s bromidnim prašcima je genijalna! Ali moramo biti veoma oprezni. Jedan pogrešan korak...

— Ovdje, dragi prijatelji, pismo završava. Pisca je očigledno netko prekinuo; ali uopće nema dvojbe o njegovu identitetu. Svi poznajemo njegov rukopis i...

Urlik koji je nalikovao vrisku prekide tišinu. - Sotono! Kako si se toga dokopao?

Jedan se stolac prevrnuo. Poirot spretno koraknu u stranu. Jedan njegov brz pokret, i njegov je napadač pao s treskom na pod.

— Messieurs, mesdames - najavi Poirot teatralno - dopustite mi da vam predstavim ubojicu: gospodin Alfred Inglethorp!