Ubojstvo u Orijent-ekspresu

Lijepo - rekla je. - Sad sve znate, g. Poirot. što ćete učiniti? Ako već sve mora izbiti na vidjelo, ne možete li krivicu pripisati meni, meni samoj? Drage bih volje probola togčovjeka dvanaest puta. To nije samo stoga što je on odgovoran za smrt moje kćerke i njezinog djeteta, i onog drugog djeteta koje bi sada možda bilo živo i zdravo. Više od toga! Bilo je još djece prije Daisy, moglo ih je biti i poslije. Društvo ga je osudilo; mi smo izvršili presudu. Ali nije potrebno sve ove ostale uključiti u to.

Sve ove dobre poštene ljude - i nesretnog Michela, i Mary, i pukovnika Arbuthnota - oni se vole...

Njezin je glas odzvanjao u prepunoj prostoriji, taj duboki, osjećajni, ganutljivi glas koji je tronuo mnoge i mnoge njujorške gledaoce.

Poirot je pogledao svoga prijatelja.

— Vi ste jedan od direktora kompanije, g. Bouc - rekao je. - što vi kažete?

Gospodin Bouc se nakašljao.

Po mojem mišljenju, g. Poirot - rekaoje - prva teorija koju ste iznijeli bila je ispravna - bezuvjetno. Predlažem da to bude rješenje koje ćemo iznijeti jugoslavenskoj policiji kad stigne. Slažete li se, doktore?

Sigurno, slažem se - rekao je dr. Constantine - glede liječničkog nalaza, mislim - hm, hm - da sam natuknuo jednu ili dvije fantastične stvari.

Vi sve znate, g. Poirot. Vi ste zbilja sjajan čovjek. Ali ni vi ne možete potpuno zamislitikako je to izgledalo - tog groznog dana u New Yorku. Bila sam upravo luda od bola – tako i posluga - a i pukovnik Arbuthnot bio je također tamo. On je bio najbolji prijatelj Johna Armstronga.

Spasio mi je život u ratu - rekao je Arbuthnot.

Smjesta smo odlučili - možda smo bili ludi, ne znam - da smrtna kazna, kojoj je Cassetti izmigoljio, mora biti izvršena. Bilo nas jedvanaest - ili bolje, jedanaest...

Susannin otac bio je, naravno, u Francuskoj. Prvo smo mislilida ždrijebom odredimo tko da to obavi, ali na kraju odlučili smo se za ovaj način. Šofer Antonio je to predložio. Kasnije je Mary s Hectorom MacQueenom razradila sve pojedinosti.

Hectorje oduvijek obožavao Soniju - moju kćerku - i on je bio taj koji nam je točno objasnio kako se Cassetti novcem oslobodio.

Dugo nam je trebalo da usavršimo svoj plan. Prvo smo morali pronaći Ratchetta.

Hardmanu je to najzad pošlo za rukom. Zatim smo morali uznastojati da se Masterman i Hector - ili bar jedan od njih - zaposli kod njega. I to smo uspjeli.

Zatim smo se posavjetovali sa Sussanninim ocem. Pukovniku Arbuthnotu vrlo je bilo stalo da nas bude dvanaestero. Kao da je smatrao da to cijelu stvar čini propisnijom.

Nije mu se baš sviđala ideja o probadanju, ali se složio s tim da to rješava mnoge naše poteškoće. Dakle, Susannin je otac pristao. Susanne je bila njegova jedinica.

Od Hectora smo saznali da će se Ratchett prije ili kasnije s Istoka vraćati »Orijent-ekspresom«. Budući da je Pierre Michel radio upravo u tom vlaku, zgoda je bila prelijepa da bismo je propustili. Osim toga, bila je to dobra prilika da se ne okrivi kakav slučajni namjernik.

— Muž moje kćerke morao je, naravno, biti upućen, te je zahtijevao da skupa s njom idetim vlakom. Hector je pomoću smicalice uredio da je Eatchett izabrao za put upravo onaj dan kad je Michel u službi. Namjeravali smo zakupiti sve kupee u kolima Istanbul-Calais, ali je po nesreći bio i jedan kupe koji nismo mogli dobiti. On je već puno ranije bio rezerviran zajednoga od direktora kompanije. G. Harris, naravno, bio je izmišljen. Jer, bilo bi nezgodno da se neki stranac nalazio u Hectorovu kupeu. A tada, u zadnji trenutak, stigli ste vi...

Stala je.

Zaključio sam da je grof Andrenvi, da tako kažemo, zamijenio svoju ženu.

Ako je tako, onda je Pierre Michel bio definitivno jedan od dvanaestero. Ali kako bi se moglo objasniti njegovo saučesništvo? On je bio pristojan čovjek, godinama zaposlen u kompaniji, a nije od onih ljudi koje bi se moglo podmititi da sudjeluju u zločinu. Onda, i Pierre Michel mora biti umiješan u aferu Armstrong. Ali to je izgledalo vrlo nevjerojatno. Tada sam se sjetio da je pokojna dadilja bila Francuskinja. Pretpostavimo da je nesretna djevojka bila kćerka Pierrea Michela. To bi objasnilo sve - to bi objasnilo i mjesto koje je izabrano za pozornicu zločina. Ima li još koga čija uloga u drami nije bila jasna? Pukovnika Arbuthnota smatrao sam prijateljem Armstrongovih. Oni su vjerojatno skupa bili u ratu. Sobarica, Hildegarde Schmidt, mogao sam pogoditi što je bila u kući Armstrongovih. Možda sam previše proždrljiv, ali instinktivno osjetim dobru kuharicu. Pripravio sam joj stupicu, i ona se uhvatila. Rekao sam joj da znam da je dobra kuharica. Odgovorila je: »Da, stvarno, sve moje gospođe' tako su rekle.« Ali ako ste namješteni kao sobarica, vaši poslodavci rijetko imaju priliku saznati jeste li ili niste dobra kuharica.

Zatim Hardman. On kao da uistinu nijepripadao Armstrongovoj kući. Mogao sam samo naslutiti da je bio zaljubljen u onu mladu Francuskinju. Razgovarao sam s njim o šarmu strankinja - i opet sam postigao reakciju koju sami tražio. Iznenada su mu suze navrle na oči, što je on pokušao objasniti snijegom koji ga je zabljesnuo.

Ostaje gđa Hubbard. Pa, gđa Hubbard, dopustite mi da tako kažem, odigrala je najvažniju ulogu u drami. Budući da je bila tik do Ratchettova kupea, bila je sumnjivija od svih ostalih. Po prirodi stvari, nije mogla imati alibi, kojem bi mogla pribjeći. A da se odigra ulogakoju je ona odigrala - savršeno prirodnu, pomalo smiješnu, ludo zaljubljenu američku majku - za to treba biti umjetnica. Ali u vezi s obitelji Armstrong postojala je jedna umjetnica - majka gđe Armstrong, Linda Arden - glumica...

Stao je.

Tada je blagim, raskošnim, snatrivim glasom, sasvim različitim od onoga kojeg je upotrebljavala tijekom cijelog putovanja, gđa Hubbard rekla:

— Uvijek sam se zamišljala u komičnim ulogama.

Dalje, da bi se stvar još zakomplicirala a pozornost odvratila, lansirana je lažna žena u crvenom kimonu. I opet sam ja svjedok postojanja te žene. Nešto je snažno udarilo o moja vrata, ja ustajem i gledam van te vidim crveni kimono kako se gubi u daljini. Pametno izabrane osobe - sprovodnik, gđica Debenham i MacQueen - također su ga vidjele. Mislim da je netko sa smislom za šalu pažljivo metnuo crveni kimono na vrh mog kovčega dok sam ja saslušavao ljude u vagon-restoranu. Odakle je ta halja stigla, ne znam. Vjerujem da je vlasništvo grofice Andrenvi, jer je njezina prtljaga sadržavala samo jedan šifonski negliže, tako fino izrađen, da je prije bio popodnevna haljina nego kućna.

Kad je MacQueen prvi doznao da je pismo, koje je tako brižljivo spaljeno, djelomično očuvano i da je ostala upravo riječ Armstrong, mora da je tu novost smjesta prenio ostalima. U tom trenutku položaj grofice Andrenvi postaoje neugodan, i njezin muž odmah poduzima korake da krivotvori pasoš. Bio je to njihov drugi»peh«!

Svi su se oni složili da će potpuno nijekati svaku vezu s obitelji Armstrong. Znali su da nemam nikakvih izravnih sredstava da otkrijem istinu, pa nisu vjerovali da bih se upustio u taj predmet ukoliko ne posumnjam na neku određenu osobu.

Sada je trebalo promisliti o još jednoj točki. Uzmemo li u obzir da je moja teorija ozločinu ispravna, a ja vjerujem da ona mora biti ispravna, onda je očito da sprovodnik spavaćih kola i sam mora biti upućen u urotu. Ali ako je tako, onda smo dobili trinaest osoba, a ne dvanaest. Umjesto uobičajene formule »od tolikih ljudi jedan je krivac« našao sam se pred problemom da je od trinaestero samo jedna osoba, jedna jedina, bila nevina. Koja je to bila osoba?

Došao sam do vrlo čudnog zaključka. Došao sam do zaključka da je osoba koja nije sudjelovala u zločinu bila baš ona od koje bi seto najprije očekivalo. To se odnosi na groficu Andrenyi. Bio sam vrlo impresioniran ozbiljnošću njezina muža kad mi se svečano zaklinjao svojom čašću da njegova žena te noći nije napuštala kupe.

Cijela stvar bila je vrlo pametno smišljena zagonetka, napravljena tako da svaka nova otkrivena spoznaja još više oteža rješenje. Kaošto je moj prijatelj g. Bouc primijetio, slučaj jeizgledao fantastično nemoguće. A takav se dojam upravo i želio postići.

Je li ovo rješenje sve objasnilo? Da, jest. Priroda rana - svaku je zadala druga osoba. Neprirodna prijeteća pisma - neprirodna zato što su bila nestvarna, napisana samo zato da budu predočena kao dokazni materijal (bez dvojbe, postojala su i prava pisma koja su podsjećala Ratchetta na njegovu sudbinu a koja je MacQueen uništio zamjenjujući ih ovim drugima). Onda, Hardmanova priča o tome kako ga je pozvao Ratchett - naravno laž od početka do kraja - opis izmišljenog »sitnog, crnog čovjeka, ženskasta glasa«, zgodan opis jer je njegovom zaslugom otpala sumnja s pravih sprovodnika spavaćih kola, a mogao je odgovarati jednako dobro i muškarcu i ženi.

Zamisao o probadanju na prvi pogled djeluje čudnovato, ali kad se dobro promisli, ništa ne bi tako dobro odgovaralo okolnostima. Bodež je bio oružje kojim je svatko mogao baratati - jak ili slab - a nema ni buke. Zamišljam, mada možda imam krivo, da su sve osobe redom ulazile u Ratchettov mračni kupe kroz kupe gđe Hubbard - i bole! Ni oni sami nikad neće saznati koji ga je udarac zapravo ubio!

Posljednje pismo koje je Ratchett vjerojatno našao na jastuku bilo je pažljivo spaljeno. Bez ikakvog nagovještaja koji bi upućivao naslučaj Armstrong ne bi bilo apsolutno nikakvog razloga da se posumnja na bilo koga u vlaku. Smatralo bi se da je to počinio netko izvana, amalog, crnog čovjeka ženskasta glasa doista binetko od putnika i primijetio kako napušta vlaku Brodu.

Ne znam točno što se dogodilo kad suurotnici otkrili da je taj dio njihova plana djelomično neostvariv zbog nezgode u koju je zapao vlak. Držim da su se na brzinu savjetovalite odlučili da nastave. Istina, sada će svi putnici postati sumnjivi, ali ta je mogućnost već bila predviđena i za nju je pripremljen plan. Jedino što je još trebalo dodati bilo je da se još više zaplete istraga. Dva tzv. »traga« ostavljena su u pokojnikovu kupeu - jedan je teretio pukovnika Arbuthnota (koji je imao najjači alibi i čija bi se povezanost s obitelji Armstrong vjerojatno najteže dokazala), a drugi, rupčić, teretio je princezu Dragomirov

Dakle, u koje je vrijeme stvarno izvršen zločin? I tko ga je počinio?

Po mojem mišljenju, a to je tek mišljenje, Ratchett je ubijen nekako oko dva sata, što je krajnji čas koji liječnik određuje kao moguć.

Sto se tiče toga tko je ubojica...

Zastao je gledajući svoje slušateljstvo. Ne bi se mogao požaliti na nedostatak pažnje. Sve su oči bile uprte u njega. Tišina je bila takva da bi ise mogla čuti i muha.

"Nastavio je polako:

Naročito mi je upala u oči neobična teškoća pri ispitivanju dokaza protiv bilo koje osobe u vlaku, kao i prilično čudna koincidencija da je u svakom slupaju svjedočenje koje jedavalo alibi dolazilo od osobe koju bih moga ooznačiti kao »nevjerojatnu«.*

Tako su g. MacQueen i pukovnik Arbuthnot jedan drugom osiguravali alibi - dvije osobe između kojih se činilo najnevjerojatnijim da su se mogle poznavati otprije.

Išla je stvar sa sobarom Englezomi Talijanom, sa Šveđankom i mladom Engleskinjom.

Rekao sam samom sebi: »Ovo je izvanredno - ne mogu svi biti upleteni!«

A zatim sam, gospodo, sve shvatio. Svi su oni umiješani. Jer da toliko mnogo ljudi povezanih s aferom Armstrong putuje istim vlakom samo slučajno, nije samo nevjerojatno, to je i nemoguće. To nije slučajnost nego plan. Sjetio sam se jedne opaske pukovnika Arbuthnota o suđenju pred porotom. Porota se sastoji od dvanaest osoba - bilo je dvanaest putnika - Ratchett je uboden dvanaest puta. I stvar koja mi cijelo vrijeme nije dala mira - neobično mnoštvo ljudi koje putuje vagonom Istanbul-Calais u mrtvoj sezoni - bila je objašnjena.

Ratchett je izmigoljio pravdi u Americi. Uopće se nije niti postavljalo pitanje njegove krivice. Dočarao sam sebi samozvanu porotu od dvanaest članova koji su ga osudili na smrt ikoji su, zbog specifičnog slučaja, morali biti i izvršitelji. A odmah nakon ove pretpostavke cijeli slučaj postao mi je kristalno jasan.

Vidio sam to kao savršeni mozaik u kojem svaka osoba igra dodijeljenu joj ulogu. Bilo je tako uređeno da, ako sumnja padne na bilo koga, iskaz jednog ili više ostalih oslobodi optuženog i zamrsi cijelu stvar. Hardmanov je iskaz bio neophodan za slučaj da netko sa strane bude osumnjičen za zločin, a ne mogne dokazati svoj alibi.

Putnici istanbulskog vlaka nisu bili ni ukakvoj opasnosti. 'Svaka i najneznatnija pojedinost u njihovim iskazima bila je oblikovana unaprijed.

Prijeđimo sad na drugog svjedoka. Gđa Hubbard nam je rekla da, ležeći u krevetu, nije mogla ustanoviti jesu li vrata između kupea bilazakračunata ili nisu, pa je zamolila gđicu Ohlsson da pogleda umjesto nje. Dakle, premda bita njezina tvrdnja bila savršeno istinita da je bila u kupeu br. 2, 4, 12, ili u bilo kojem parnom broju - gdje se zasun nalazi neposredno ispod kvake na vratima - kod neparnih brojeva, kao što je kupe br. 3, zasun je dosta iznad kvake, pa - prema tome - ne bi nikako mogao biti zakriven toaletnom torbicom. Morao sam zaključiti da je gđa Hubbard izmislila događaj koji se nikad nije zbio.

A sada da kažem samo riječ-dvije o vremenu. Po mojem mišljenju, stvarno zanimljivu okolnost u vezi s ulubljenim satom predstavlja mjesto gdje je nađen - u džepu Ratchettove pidžame, na osobito neudobnu i nevjerojatnu mjestu za držanje sata, pogotovo stoga što tik uz glavu postoji posebna kuka za sat. Zbog toga sam zasigurno slutio da je sat namjerno metnutu džep i preinačen. Zločin, dakle, nije počinjenu četvrt dva.

Je li onda izvršen ranije? Da budemo točni, u dvadeset tri minute prije jedan? Moj prijatelj, g. Bouc, iznio je kao dokaz tome u prilog prodoran krik koji me probudio iz sna. Ali, ako je Ratchett bio drogiran, on nije mogao kriknuti. Da je bio sposoban da vikne, bio bi kadar i pružiti nekakav otpor, a nikakvih znakova borbe nije bilo.

Sjetio sam se da je MacQueen skrenuo pozornost, ne jednom nego dvaput (a drugi put vrlo bučno), na činjenicu da Ratchett nije znao francuski. Došao sam do zaključka da je sve što se zbivalo u dvadeset tri minute prije jedan bila komedija namijenjena meni. Svatko je mogao progledati onaj posao sa satom - to je prilično često lukavstvo u detektivskim pričama. Pretpostavljali su da bih ja trebao to prezreti, cvatući zbog vlastite mudrosti, pa da bih odatle pretpostavio da, kako Ratchett nije znao francuski, onaj glas koji sam čuo dvadeset tri minute prije jedan nije mogao biti njegov nego ubojičin, jerje Ratchett već morao biti mrtav. Ali ja vjerujem da je dvadeset tri minute prije jedan Ratchett još ležao u svojem narkotičnom snu.

Ali lukavstvo je upalilo! Otvorio sam vrata i pogledao van. Doista sam čuo da je izgovorena rečenica na francuskom. Ako budem tako nevjerojatno ograničen da ne shvatim značenje te rečenice, mora me se na to upozoriti. Bude li potrebno, MacQueen može nastupiti otvoreno.

To me dovelo do moje sheme »pogađanja«, tj. do dodjeljivanja uloga svakoj osobi u drami Armstrongovih, slično onome redatelj dijeli role u kazališnom komadu. Dakle, to je dakle izvanredno zanimljiv i zadovoljavajući rezultat.

Proučio sam za se svaki pojedini iskaz izveo neke zanimljive zaključke. Uzmimo prvo iskaz g. MacQueena. Moj prvi razgovor s njim potpuno je zadovoljio. Ali u drugom je stavio prilično neobičnu opasku. Opisao sam mu pronalaženje ceduljice koja spominje slučaj Armstrong. On je rekao: »Ali ipak.. «, zatim je zastao i nastavio: »Mislim... bilo je to vrlo neoprezno od starog.«

Mogao sam osjetiti da to nije bilo ono što je počeo govoriti. Vjerojatno je ono što je htio reći bilo: »Ali ipak, to je bilo spaljeno,« a u tom slučaju MacQueen je znao za ceduljicu i za njezino uništenje - drugim riječima, on je bio ili ubojica ili ubojičin saučesnik. Vrlo dobro.

Onda sobar. On je kazao da njegov gospodar običava uzimati prašak za spavanje kad god putuje vlakom. To bi moglo biti istina, ali da li bi Ratchett sinoć uzeo takvo sredstvo? Automatski revolver pod jastukom dokazuje da je takva tvrdnja laž.

Ratchett je namjeravao biti naoprezu prošle noći. Kakvo god opojno sredstvo da mu je dano, moralo je to biti bez njegova znanja. A tko mu ga je dao? Očito, MacQueenili sobar.

Sada dolazimo do iskaza g. Hardmana. Vjerovao sam mu sve što je ispričao o svojem identitetu, ali kad smo došli do zbiljskih metodakoje je primijenio da osigura g. Ratchetta, pri čamu je bila ni manje ni više nego besmislena. Jedini djelotvorni način da se zaštiti Ratchettbio je da se provede noć u samom njegovom kupeu ili na nekoj točki odakle bi se moglo paziti na njegova vrata. Jedino što je njegov iskaz jasno pokazivao jest to da nitko ni iz kojeg drugog dijela vlaka ni slučajno nije mogao ubiti Ratchetta. To je stvar nedvojbeno ograničilo na vagon Istanbul-Calais. Ovo mi se učinilo prilično čudnom i neobjašnjivom činjenicom, pa sam je izdvojio za razmišljanje.

Svi ste vjerojatno dosad čuli o ono nekoliko riječi koje sam slučajno čuo između gđice Debenham i pukovnika Arbuthnota. Za mene jebila zanimljiva činjenica to što ju je pukovnik Arbuthnot nazvao Mary, pa je postalo jasno da je s njom u prisnim odnosima. A za pukovnika se smatralo da ju je upoznao tek prije nekoliko dana; a ja znam Engleze pukovnikova tipa.

Ne, madame. Mislim da ste čuli čovjeka kako prolazi, ali nesvjesno; kasnije vas je obuzela mora da je neki čovjek u vašem kupeu, paste se naglo probudili i pozvonili sprovodniku.

Pa, držim da je to moguće - priznala jegđa Hubbard.

Princeza Dragomirov gledala je Poirota netremice.

Kako objašnjavate iskaz moje sobarice, monsieur?

Vrlo jednostavno, madame. Vaša sobarica prepoznala je rupčić koji sam joj pokazao, vaš rupčić. Pokušala vas je, ponešto nespretno, zaštititi. Ona je srela tog čovjeka - ali ranije, dok je vlak još stajao na vinkovačkoj stanici. Tvrdila je da ga je vidjela kasnije, nejasno zamišljajući da vama stvara pouzdani alibi.

Princeza se naklonila glavom.

— Mislili ste na sve, monsieur. Ja - ja vam se divim.

Nastupila je tišina.

Zatim svi skočiše, jer je dr Constantine iznenada maznuo šakom po stolu.

— Ali ne - rekao je. - Ne, ne, i opet ne! To nije valjano objašnjenje. Ono je nepotpuno u barem tucetu pojedinosti. Zločin nije počinjen tako - g. Poirot to mora savršeno dobro znati. Poirot ga je iznenađeno pogledao.

— Vidim - kazao je - da ću morati izložiti svoje drugo rješenje. Ali nemojte prebrzo odustati od ovoga. Možete se s njim složiti i kasnije.

Ponovno se okrenuo prema ostalima.

Postoji i drugo moguće rješenje zločina. Evo kako sam ja do njega došao.

Kad sam čuo sve iskaze, zavalio sam se, zatvorio oči i počeo misliti. Neke pojedinosti učinile su mi se vrijednima pažnje. Nabrojio sam ih svojim kolegama. Neke sam već razjasnio, npr. masnu mrlju na pasošu itd. Preletjetću pojedinosti koje su još preostale. Prva i najvažnija jest primjedba koju mi je saopćiog. Bouc u vagon-restoranu za vrijeme ručka prvog dana nakon odlaska iz Istanbula: rekaoje da je sakupljeno društvo zanimljivo zbog toga što je toliko raznoliko te predstavlja, takvo kakvo je, sve društvene slojeve i narodnosti.

Složio sam se s njim, ali kad mi je ta zanimljiva činjenica doprla do mozga, pokušao sam zamisliti da li bi se takvo društvo mogloikad sakupiti u bilo kojim drugim prilikama. A odgovor koji sam za se našao glasio je: samou Americi. U Americi bi moglo biti kućanstvo sastavljeno upravo od tako različitih narodnosti - Talijan šofer, Engleskinja guvernanta, "Šveđanka odgojiteljica, Francuskinja sobarica itd.

Ali ja ću vam podastrijeti još jednu teoriju. Vrlo je jednostavna. G. Ratchett je imao jednog neprijatelja kojeg se bojao. Opisao ga jeg. Hardmanu te mu kazao da će napad, ako donjega uopće dođe, najvjerojatnije biti izveden druge noći od polaska iz Istanbula.

A sada ću vam reći, dame i gospodo, da je g. Ratchett znao mnogo više nego što je rekao. Neprijatelj je, kao što je g. Ratchett i očekivao, ušao u vlak u Beogradu ili možda u Vinkovcima, i to kroz vrata koja su pukovnik Arbuthnot ig. MacQueen ostavili otvorena kad su netomsišli na peron. Bio je opskrbljen uniformom sprovodnika spavaćih kola, koju je nosio preko svog običnog odijela, i ključem, koji mu je omogućavao ulazak u kupe g. Ratchetta unatoč tome što su vrata bila zaključana. G. Ratchett je bio pod djelovanjem sredstva za spavanje. Taj ga je čovjek izbo vrlo okrutno i zatim napustio kupe kroz vrata koja vode u kupe gđe Hubbard.

Tako je - rekla je gđa Hubbard, klimajući glavom.

U prolazu turnuo je bodež kojim se poslužio u toaletnu torbicu gđe Hubbard. Nije niti znao da mu je otpalo puce s odore. Zatim je klisnuo iz kupea i niz hodnik, žurno je tutnuo uniformu u neki kovčeg u jednom praznom kupeu i nekoliko trenutaka kasnije, odjeven uobično odijelo, napustio vlak malo prije negošto je on krenuo. Opet se poslužio istim putem- vratima kraj vagon-restorana.

Svi su zinuli.

Što je sa satom? - pitao je g. Hardman.

Tu imate razjašnjenje cijele stvari. G. Ratchett je zaboravio svoj sat vratiti za jedan sat unatrag, kao što je to trebalo učiniti u Caribrodu. Njegov je sat i dalje pokazivao istočno evropskovrijeme, koje je jedan sat ispred srednjoevropskog vremena. Bilo je četvrt jedan kad je g. Ratchett proboden, a ne četvrt dva.

Ali takvo je objašnjenje besmisleno - kliknuo je g. Bouc. - A što je s glasom koji je govorio iz kupea u dvadeset tri minute prijejedan? To je bio ili Ratchettov glas, ili glas njegovog ubojice.

To nije neophodno. Mogla je to biti, dobro, neka treća osoba. Netko tko je ušao da razgovara s Ratchettom pa ga našao mrtvog. Pozvonio je, kako bi pozvao sprovodnika, a onda se, kako vi kažete, nešto uzburkalo u njemu, preplašio se da ne bude optužen za zločin te progovorio oponašajući Ratchetta.

— C'est possible - priznao je g. Bouc nerado.

Poirot je pogledao gđu Hubbard.

Da, madame, vi ste htjeli reći.. ?

Da, ne znam točno što sam htjela reći. Mislite li da sam i ja zaboravila naravnati svoj sat?